Aron & Zed – moji najbolji Berner prijatelji

      Vrijeme brzo prolazi, ponekad tako brzo da imamo osjećaj da je brže od nas samih i da ne uspijevamo sustizati. Zajedno smo tako kratko vrijeme, ali opet osjećaj je kao da smo ekipa cijelu vječnost. Znamo se već dobro. Dovoljan je jedan pogled, kratki pokret tijela da znamo sve. Oni znaju moje želje i zahtjeve i ja znam njihove. Ton mog glasa njima priča cijelu priču, njihov nježni pogled meni govori tisuću riječi koje oni ne mogu izgovoriti. U njemu nalazim razumijevanje i utjehu: „Sve će biti dobro…“.

      Aron je jednostavan, nježan, nenametljiv i strpljiv samnom i svim mojim hirovima. Po naravi nije proždrljiv, ali koji fini zalogaj sa stola mu je uvijek fini desert, pa zato će biti prvi koji će dobiti kakav ostatak. Nije pas od puno želja i zahtjeva, ne traži puno već mirno sjedi sa strane i čeka. Maženje, nagradu, igru, riječ. Pa čak, dovoljan mu je i samo pogled, a rep će već “divljati” na sve strane.
      Dobro se već znamo i razumijemo. Nepovjerljiv je prema drugima i oprezan u svemu. Nije bilo zalogaja kojeg bi uzeo a da prije nije dobro procijenio da li je sigurno, nema tog koraka u nepoznato a da ga on prije nije ispitao. Danas obožava more, plivanje mu je još jedan o mnogih jednostavnih sreća u životu, ali put do cilja je bio oprezan. Nije bilo koraka koji bi napravio a da nije bio uvjeren da je siguran. Zna da imam povjerenja, jednako koliko on ima prema meni. I nema druge osobe kojoj bi dao da mu radi nešto nepoznato, njemu nesigurno osim mene. Prošli smo puno toga zajedno i izgradili uzajamno povjerenje.
      Izbjegava ljude koje ne poznaje. Pa je tako neobično i kao malo štene već pokazivao da ne želi imati posla sa svima. Drugi bi ga zvali na maženje, ali on ih ne bi doživljavao. No, kad nekog zavoli, voli ga istinski. Primijeti ga izdaleka i zajuri se radosno u susret  sav razdragan i sretan. Bira prijatelje među ljudima kao i među psima. I baš kao i ja, nema ih puno ali one koje izabere voli svim srcem.

      Zedonja je Aronova suprotnost. Volim reći Gibbova „reinkarnacija“. Jednako strpljiv kao Aron, ali opet „mali tenkić“ koji voli da bude po njegovome u doslovnom smislu te riječi. Riječ „ne“ za njega ne postoji. Mali prostor je samo prepreka koju se može prevladati. Ne može proći? Bude. Na jedan ili drugi način, milom ili silom, kroz ili okolo, on će doći do željenog cilja. Sjećam se samog početka… Aron iz prve nije htio imati posla sa njim, ali njega to nije spriječilo da se sprijatelje. Bio je nametljiv i uporan i baš zato su si tako dobri zajedno. Jing-Jang, dobro i loše, suprotnosti koje se upotpunjuju.
      Zedonja je nametljiv, nije onaj koji čeka maženje, već daje šapu, pusu, sebe u krilo i daje nam do znanja da je tu. Hrana mu je u TOP 5 listi dana. Kao malo štene, kada je trebao jesti svakih par sati, nije bilo obroka kojeg je propustio. Ako bi mi zaboravili, on nas je podsjetio.
      Povjerenje iz Zeda samo zrači na sve strane. Nema osobe kojoj se ne bi uvalio u krilo, nagradice koju ne bi uzeo. U trenu kada mu je na prvoj izložbi sudac trebao pogledati zubiće, što je Zed napravio? Okrenuo se na leđa i zahtijevao maženje, a ti se onda suzdrži. Takav je Zed, velika beba i velika maza. I dalje ne shvaća da više nije malo štene od 12 kg, već 52 kg jer kod njega je sve isto. Tu i tamo koja naredba više, koje novo naučeno pravilo, ali životna filozofija je ista – uživaj, uživaj, uživaj!

      Ali kakav bi život bio da nisu baš takvi? Gdje bi sa dva Zeda koja skaču od veselja kada dođem doma. A jesu smiješni, kako ipak po prirodi su jedni ali su s vremenom korak bliže u drugom smjeru. Osobine su im zarazne i prijelazne sa jednih na druge. Nekada bi Aron samo sjedio sa strane kada bi došla doma, ali sada ipak nježno gura glavicu. Zedonja je uz svu svoju tvrdoglavost ipak naučio prihvatiti da se kada dođem doma prvo raspakiram a onda slijedi maženje.

      Svaki tren koji smo zajedno su kao priljepci uvijek pokraj, negdje blizu gdje me drže na oku. Kao pravi čuvari, moraju znati da sam tu i da sam dobro. Svaki moj pokret popraćen je njihovim. Gdje ja tud i oni, makar to bilo korak ili dva, pa tako bi išli do mjeseca i natrag. Nije važno dok god smo zajedno.

      Naučili su me da ne propuštam ništa. Svaki osmijeh, svaki pogled, žamor lišća, naše malo brdo… dijelimo radosti i tuge, gotovo da ih jednako doživljavamo i pamtimo. Svako iskustvo čini nas sve bližim, svaki provedeni trenutak pamtimo zauvijek. Zato im dopuštam sve one male stvari koje znam da će ih i previše razveseliti. Svako valjanje po blatu, zauzimanje kreveta, pa čak i one iskopane rupe ili poderane novine nisu važne, jer njihov osmijeh na licu daje sve.

 

Oba rođendana smo proslavili klasičnom šetnjom po "našoj" šumici. Na Zedov rockas smo otišli do parkića po kojem se nismo šetali od kada je bio malo štene. Ali šlag na kraju biti će posebna šetnja u Trakoščanu za obe guze...

      Naravno nema rođendanske proslave bez torte pa taku su i Aron i Zed dobili torte na svoje rođendane ali i isto tako i na rođendan svog "brata" samo sa malo manje ukrasa i finih slastica unutra. :-D